Naziv: S one strane vrata
UVOD U PRIČU
Vreme čitanja priče: 3 min
Moraš da izgubiš da bi pobedio, nije stih pesme, štrpnuta rečenica iz teksta nekog filozofa, niti je uzeto iz motivacione mantre onih što bi da im krene u životu. Prevashodno to je istina, a štos je u tome da moraš dobro da oznojiš zadnjicu da bi uspeo u svojoj nameri.
A
nekad ni to nije dovoljno. Ali hajdemo redom.
Sedim na odrpanom kauču očajan i utučen kao tridesetpetogodišnjakinja bez prave prilike. Neshvaćen kao tinejdžer. Nemoćan kao kastrirani bik. Usamljen kao kuća na brdu. Živ i pored svega. I to je ono što je problematično.
A na radiju slušam nešto što sam mislio da je numera Desire sastava Yello, a sada mi je prodaju kao Žara. U raskupusanim novinama na stočiću najavljuju osmu titulu Novaka Đokovića na Rolan Garosu, a na TV-u pratim Bez rezervacije Džejmi Olivera.
I sve je u najboljem redu? Ne baš sasvim, rekao bih.
Bio je to sunčani dan u leto. Kasno podne. Provlačio sam se između koridora polica radnje Orario. Zanimljiva je to radnja, nešto između cvećare i antikvarnice. Latice iz dela sa cvećem su me grabile, gurkale, a, možda, i milovale. Uživao sam u mirisu cvećare ali ne onoliko koliko sam uživao u pogledu na nju. U rukama sam stezao nasumično odabran buket ruža koji sam došao da kupim.
Provukla se između mene i obližnje police. Kosu je bila radno uvezala u rep, izvučeni pramenovi mazili su joj lice, bela majica na bretele je neuspešno prekrivala bradavice, a vezani duks oko struka stražnjicu. Taman kad sam pomislio da je prava šteta, ona je razvezala duks i spustila ga na pult pored kase. Bogme, imala je čime da se pohvali. Odavno sam to primetio. A naravno, nisam se pukim slučajem obreo u radnji Orario. U stvari, prvi put jesam, uputili su me na tu famoznu radnju gde ima prelepog cveća i čudnih stvari. A sve što je čudno je upravo za mene. Otkad sam ugledao vlasnicu počeo sam češće da dolazim. Ne onoliko često da bi mogla da me zapamti, ni prečesto da bih počeo da razmišljam o njoj na pogrešan način, a ni približno često koliko sam želeo. Nije imala lepotu žena s filmskog platna, imala je lepotu obećanja da bolje sutra ipak postoji. Nenašminkana, lepša od milijardi s manjkom kilograma i viškom pudera i šminke na licu, s predivnim usnama koje su uobličavale do bola simpatično „š“ i „ž“. A takve stvari umeju da ti overe kartu u jednom pravcu.
Saksiju sa nečim malim što je ličilo na kaktus nosila je u rukama i pružila nestrpljivoj i uplakanoj devojčici. Prošavši pored mene zaostali pramen parfema me je vukao za nos. Diskretno i lagano, vajno namršten, zajeban koliko i sam Hemfri Bogart, okretao sam se dok sam razgledao na hiljade cvetova koji me uopšte nisu zanimali i koji su zatvarali pogled na deo sa antikvitetima. Inače, taj deo Orario radnje je odista čudan, čak i za moj ukus. Većinu stvari nisam video u životu, niti sam znao čemu služe a ni zašto se, dođavola, prodaju. Koga bi zanimao gramofon s iglom nagore? I knjiga s riknom na desnoj strani, autora za koga prvi put čujem, ili singl (I can't get no) Satisfaction sastava The Beatles iz ’65 godine koji deluje iznenađujuće autentično. Neko se jako dobro zabavljao pre gotovo pola veka.
Devojčica je plakala, a ona je čučnula i potrudila se da je uteši.
„Mina, ljubavi, hoćeš li isto tako da plačeš i onda kada porasteš i kad te budu ljubili momci? A!?“, rekla je i pomilovala devojčicu po kosi u nameri da je oraspoloži, jer, očigledno je da kaktus nije uspeo.
A ja sam se, tobože spontano, prikrao i našao pravi trenutak da se ubacim u razgovor. Bilo je jače od mene.
„Tada će oni plakati“, rekao sam hladno, onako uzgred, tobože nezainteresovano, merkajući buket žutog cveća na polici iznad njih dve.
Značajno me je pogledala. I nasmejala se. I ja bih da sam na njenom mestu. Bio je to pravi komentar. Ni Hemfri ne bi smislio bolji. Mozak mi radi dobro kad treba. Pogotovo kad treba da šarmiram ženu. A kako je zadržati - potpuno je druga priča. Podeok na skali budalaština i sebičluka što isplivaju vremenom još nije izbaždaren. Svako malo se menja.
„Misliš?“, rekla je.
„Znam“, dopunio sam tvrdnju.
Ponovo se nasmejala, a onda sam i ja poklekao. Prasnuli smo u smeh. Devojčica je shvatila da je vreme da ostavi budale da se cerekaju i ode. Otrčala iz radnje, a vredna vlasnica je obrisala ruke umrljane blatom o farmerice i pružila mi ruku.
„Lina Orario“, rekla je, „Orario je vlasništvo moje mame, poznate kao madam Orario.“
„Znam, narod ume da prepozna kvalitet. Samo reči hvale sam čuo u vezi vaše radnje“, rekao sam, a ovo drugo, samo moje lično, sam oćutao i zadržao ga za sebe. Ali sam se predstavio.
„Nikos.“
Odmerila me je od glave do pete, zagledala cveće u mojim rukam i rekla:
„Nikose, ne umeš da odabereš cveće. Dozvoli mi da ti pomognem.“
Pričala je svašta nešto u vezi biljaka, a ja je nisam slušao. Isključio sam ton i uživao u slici. Koliko je proteklo vremena dok me je vodila kroz cvećaru, ne znam, ali znam da sam na kraju kada je u rukama držala buket nečega što je lepo stajalo u tom kadru klimnuo glavom. Pitao sam je da ima nešto protiv da, s obzirom na to koliko se potrudila, ovekovečim i buket i trenutak. Nije imala ništa protiv. Oprezno sam je pitao da li će biti problem ako stavim fotografiju na web stranicu Orario cvećare. Odgovorila je da nema kome. I to je govorilo mnogo toga. A, vidite, baš to je bio problem. Ja sam imao nekog kome je smetalo.
I to me nije sprečilo da počnem da se viđam s Linom.
Možete da me razumete. Možete da me osudite. Ostavio sam verenicu zbog Line, pa šta!? Nisam prvi, a ni poslednji što se zaljubio u prelepu ženu, koja ume da uteši uplakanu devojčicu, i ostavio natprosečno inteligentnog i vanserijski nadrkanog idiota sa svim drugim karakteristikama objedinjenih u jednoj jedinoj reči – đubre. Pritom iz ugledne porodice. A ja sam poželeo na trenutak da vredim malo više, što me je skupo koštalo.
A one što će me osuditi obradovaću.
Prikladno sam kažnjen.
Nisam ni slutio šta me čeka kada mi je Lina dala ključ od potkrovlja. Dugo mi je pričala o tome da će me jednom odvesti u potkrovlje, ali bili smo previše zaposednuti ljubavlju da bi se bavili njime. A ja sam danas ušao u njega Linim ključem i kada sam shvatio da je pola sata previše vremena da usluži mušteriju, probao sam da izađem, ali vrata su bila zaključana, a ključ koji sam imao pri sebi nije pasovao.Otvorio sam prozor i gledao u veliki znak Madam Orario radnje, koju za pola godine, koliko sam s Linom, nisam upoznao. Napolju je bilo sve isto, a opet, drugačije. Mirisalo je na jutro, a Sunce je bilo nisko na zapadu. Ulice što su se razlivale krajem bile su tu, precizno iscrtane, ali je asfalt na njima bio beo s crvenom trakom po sredini. To što sam video bilo je više nego dovoljno da me natera da spustim dupe na kauč i uključim radio i televizor. Bogme, imao sam što-šta da čujem kao i da vidim.
Konačno, ko zna koliko dugo sedim u potkrovlju. Trudim se da ne razmišljam o tome. I još uvek ne mogu da izađem iz njega. Barem ne kroza vrata, a ne mili mi se da razmišljam o izlasku kroz prozor. Nimalo mi se ne sviđa pogled. Željno iščekujem Linu da dođe i da mi objasni neke stvari.
I nadam se da će uskoro.
A kako znam da će doći? Ne znam, kao što rekoh – nadam se da hoće, jer na polici pored TV-a ima onih kaktusa kao i onih čudnih stvari koje nikome nisu potrebne... s one strane vrata.
A tamo ih ipak ima.