Naziv: Milano
UVOD U
MINIJATURU
Vreme čitanja minijature: 1 min
Mrzim avione. Imam užasan strah od visine. Imam užasan strah od mnogo toga, već sam napomenuo, od aviona i svega što je na par metara od Majke Zemlje i stoga, čim su zabrundali motori, počelo je bubnjanje u ušima. Tako je bilo i do kraja leta i sve dok nisam popio ledeni Peroni, uz neki turski doner poznatiji kao giros, samo bolje.
N
isam siguran da li ima nešto pogrešnije od toga da usred Italije jedemo kod Turaka. Kao kada odeš u Nemačku i tražiš pileće belo, recimo. Međutim, s obzirom na to šta je prethodilo tome, nisam imao zamerke.
U avionu se obično nađu neke dobre duše pored tebe. I bilo ih je. Dvoje, slatki do besmisla. Dok je on čitao neku pametnu knjigu i iščitavao naglas delove iz nje ona je gledala u njega i doslovno nije disala, a ljubav je tako lepo videti, čak i kad ti nije dobro.
Malo po malo i primetili su oni da mi nije sve potaman, nudili su me bombonama, a meni je bila muka i od bombona i od napadnih stjuardesa koje su mi svako malo poturale nešto pod nos i od bubnjanja u ušima, a pogotovo od krila aviona s motorom malo udesno od mene... iznad bezdana.
Započeo sam razgovor, mislio sam, biće mi bolje. I tako, mic po mic, sleteli smo i dok su se spremali da izađemo iz aviona saznao sam razlog zašto su doputovali u Milano. Saznao sam i da će se, valjda, vratiti u Srbiju tek dvadeset i nekog i konačno, saznadoh da su na medenom mesecu. Trebalo mi je sat i po vremena to da ukapiram, da dođemo do tog revolucionarnog zaključka.
Bravo za Šerloka.
Pred sam kraj našeg druženja, samo što se nismo pozdravili i poželeli prijatan ostanak, znatiželjno su me upitali koji je moj razlog dolaska u Milano, reda radi ili ih je stvarno zanimalo, ne znam, Uzdrman, kul kao Džon Vejn, u kožnoj jakni, Tomb Raider majici, s puštenom kosom, torbom o ramenu i sa neizrecivom potrebom da izletim iz metalnog kaveza zvanog avion, odgovorio sam:
- Došao sam na koncert.
Nastala je tišina, u izobilju miomirisa, tela putnika, novopečeni mužić, onako, pun poštovanja upotpunio je pitanje potpitanjem.
- A gde imate koncert?
Zatečen sa tri tačkice i znakom pitanja iznad glave umalo nisam prasnuo u smeh. Bilo je tako blizu.
- U četvrtak u Forumu, u osam sati, ako budete u blizinu, imate besplatne ulaznice, rekao sam. I, da, naravno, dodao sam pomirljivo, kamo sreće. Osmehuo sam im se i pozdravio se sa njima, ostavio sam ih u čudu.
Dok sam sam teturao ka izlazu sa aerodroma u Bergamu razmišljao sam o ovome što se dogodilo kao i o mnogo toga što me je gonilo tih dana i potvrdio sam sebi da mrzim avione ali i da volim ludo zaljubljene ljude...